Lokomotorni sistem čoveka složen je sistem koji je potrebno posmatrati kao celinu. Što se pre to shvati bolji će biti trenažni efekti. Parcijalno treniranje mišićnih grupa upravo zato predstavlja grešku koju pravi većina rekreativnih vežbača. Česta posledica pogrešnog načina treniranja koju prave mahom muškarci je izvođenje vežbi sa velikim opterećenjima pri čemu su amplitude pokreta skraćene. Na taj način oni uspevaju da izvode vežbu sa većim opterećenjem nego što bi u punom opsegu pokreta jer teg prelazi kraći put.
I šta imamo kao posledicu toga? Smanjene amplitude pokreta usled skraćenih tetiva i mišićnih ovojnica jer se duži period treniralo po sistemu što više kila i što kraći pokret.
Predrasude koje su se stvarale godinama o treningu u teretani upravo su podrivane utiscima koji se stiču kada se pogleda muškarac koji godinama ide u teretanu, podiže ogromna opterećenja i nije sposoban da potrči, da skoči pa čak ni da se počeše po leđima. Dokaz da je ovo posledica samo loše organizovanog treninga, a ne i treninga u teretani su profesionalni gimnastičari ili sprinteri koji imaju veliku mišićnu masu a izuzetno velike amplitude pokreta i veoma su brzi, agilni, spretni…
Kada se trening sprovodi kvalitetno i planski povećanje snage može da ima izuzetno pozitivan uticaj na povećanje mogilnosti zglobova. Ovo ću objasniti na primeru iz prakse, jer sam tako i došao na ideju da pišem na ovu temu. Jedan od klijenata koje treniram imao je izraženu kifozu u torakalnom (grudnom) delu kičmenog stuba. Kao posledica toga mobilnost tog dela kičme bio je smanjen kao i mobilnost zgloba ramena. Amplitude u zglobu ramena su bile smanjene posebno u pokretima unutrašnje rotacije i horizontalne abdukcije. Najlogičnije rešenje problema bi bilo raditi vežbe istezanja spoljašnjih rotatora i horizontalnih aduktora. Ali to nebi rešilo problem. U konkretnom slučaju razlog za deficit u mobilnosti nije bio u skraćenosti mišića već položaj koštanih elemenata: kičmenih pršljenova i lopatice a samim tim i kosti nadlakta. Lopatice su se usled izražene krivine kičme udaljile od kičmenog stuba i pomerile zglob ramena unapred.
Osnovna stvar koju je bilo potrebno uraditi je ojačati mišiće leđa koji bi kada budu jači povukli lopatice ka kičmenom stubu a time i omogućili bolju poziciju mišićima da izvode pokrete u svim ravnima. Pored toga neophodno je bilo i povretiti mobilnost grudnom delu kičme posebno u pokretima rotacija i otklona na stranu. Kada su mišići leđa pod uticajem treninga dovoljno ojačali i pravilno pozicionirali zglobove mobilnost ramena se neuporedivo povećala.
Vraćam se na priču o bilderima koji ne mogu da se počešu po leđima jer su im mišići i tetive skraćeni. Moj klijen je posle dugo godina uspeo izvodeći vežbu u kojoj jednu ruku savija preko glave iza leđa a drugu sa strane takođe iza leđa da spoji šake.
Ova vežba predstavlja jedan od testova na osnovu kojih se vrši procena mobilnosti ramena. Gornja ruka se postavlja u položaj fleksije i spoljašnje rotacije, a donja ruka ekstenzije i unutrašnje rotacije ramena. Na osnovu rastojanja između šaka procenjuje se kolike su amplitude pokreta i da li postoji asimetrija između desne i leve strane.
Bojan
Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.