Plan treninga u teretani

Dugogodišnji vežbači u teretanama se mogu klasifikovati u dve kategorije sa aspekta sistema vežbanja:

  1. U prvoj brojnijoj grupi su vežbači koji svaki trening u teretani nasumično rade vežbe koje smatraju da bi tog dana bile najpogodnije za njih. Dok već sledeći trening rade takođe nasumično drugi spektar vežbi i tako u nedogled svaki trening potpuno drugačiji program vežbanja.
  2. Drugu kategoriju vežbača čine oni sa programom vežbanja koji su sami osmislili ili im je napisao trener i taj program rada sprovode čitavu godinu pa čak i duže.

Ni jedna ni druga krajnost nisu dobre. Čestom promenom programa treninga mišići se stižu da se adaptiraju na trenažne stimuluse od prethodnog treninga jer su već na sledećem treningu podstaknuti na adaptaciju na neku drugu vežbu ili kompleks vežbi. S druge strane svaki program vežbanja koliko god da je dobar ima svoja ograničenja. To znači da se ceo lokomotorni i nervni sistem adaptiraju na određeni program vežbanja u potpunosti posle 4 do 8 nedelja i neophodno je program vežbanja promeniti posle tog perioda. Ukoliko se jedan isti način treninga sprovodi dug vremenski period npr. 6 meseci dolazi do stagnacije ili platoa u napretku jer je telu potreban novi stimulus na koji bi se prilagođavao. Posle 4 do 8 nedelja program treninga makar bio i najbolji i najefikasniji iscrpi adaptacione kapacitete organizma te je potrebno krenuti sa izvođenjem novih vežbi kako bi se telo ponovo pobudilo i adekvatno reagovalo na nove trenažne stimuluse.

Zbog pomenutih adaptacionih mehanizama organizna neophodno je program treninga u teretani menjati na svakih 4 do 8 nedelja. Ukoliko se program sprovodi duže ljudsko telo ne može adekvatno da odgovori na trenažna opterećenja. Da li će se program sprovoditi samo 4 ili celih 8 sedmica zavisi od mnogih faktora:

-Trenažnog iskustva,

-Biološke starosti,

-Pola,

-Broja treninga u toku jedne sedmice,

-Individualnih karakteristika vežbača,

-Brzine kojom se osoba adaptira na nova trenažna opterećenja,

-Trenažnog perioda (kod sportista),

-Broja utakmica (kod sportista)…

Ukoliko vredno trenirate a ne uočavate željene rezultate, sigurno negde grešite. Zapitajte se u čemu je problem, ili se konsultujte sa stručnom osobom koja vam može dati jasne smernice kako unaprediti kvalitet treninga.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Vežba koju je lakše raditi sa tegovima nego bez

Verovali ili ne postoji i vežba koju je lakše raditi sa tegom nego samo sa težinom sopstvenog tela. Teško je razumeti kako je se sa dodavanjem opterećenja može olakšati izvođenje neke vežbe. Vežba koju je lakše raditi sa tegovima nego bez njih je ČUČANJ NA JEDNOJ NOZI.

Čučanj na jednoj nozi se može raditi na nekoliko različitih načina i predstavlja odličnu vežbu za jačanje svih mišića opružača nogu i stabilizatora kuka i kolena. Kada kažem SVIH opružača nogu upravo to i mislim – gluteusi, kvadriceps, sva 3 mišića zadnje lože buta, aduktori su takođe pomoćni opružači kuka. Pored toga SVI stabilizatori kuka su aktivni jer učestvuju u održavanju ravnoteže u sve tri ravni (sagitalna, frontalna, transverzalna).

Kada se radi čučanj na jednoj nozi tokom faze spuštanja težište tela se pomera unazad, jer stopalo mora da ostane u potpunom kontaktu sa podlogom a karlica i kukovi se spuštaju dijagonalno unazad. Ukoliko se u rukama drže tegovi i ruke su ispružene unapred (u predručenje), tegovi predstavljaju kontra-težu težištu tela koje se pomera unazad. Tegovi su sa jedne strane klackalice a težište tela sa druge strane. Vežbu je lakše radti sa tegovima nego bez njih samo u slučaju da su tegovi težine 1 – 5 kg. U suprotnom težina tega predstavlja dodatni napor za sve mišiće nogu koji moraju da se izbore sa težinom tela + težinom tega.

Probajte, iznenadićete se koliko je lakše da se izvede pokret sa tegovima male težine nego bez tegova, kada je teže održati ravnotežni položaj.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

JOINT BY JOINT pristup treningu

Joint by joint (zglob po zglob) pristup treningu potruno je promenio moju percepciju o treningu snage. Začetnici ovog sistema treninranja su Gray Cook i Mike Boyle. Pomenuti autori su među najboljim i najpriznatijim stručnjacima u oblasti treninga snage i rehabilitacije na svetu.

Joint by joint pristup treningu se zasniva na principu da se svi pokretni zglobovi ljuskog tela mogu po svojoj anatomskoj građi i konstituciji svrstavaju u dve grupe. Jednu grupu zglobova čine oni u kojima je potrebno izvoditi velike amplitude pokreta – MOBILNI. I drugu grupu u kojoj su zglobovi koji bi trebali da budu jaki – STABILNI. U tabeli ispod su prikazani zglobovi i njihova klasifikacija.

Primetno je da se naizmenično duž celog tela smenjuju zglobovi koji su stablini sa onima koji su mobilni. Šta znači da jedan zglob bude stabilan ili mobilan?

Stabilnost zglobu pružaju pasivni i aktivni stabilizatori. Pasivni stabilizatori su zglobna čaura i ligamenti oko zgloba. Aktivni stabilizatori su mišići. Mišići koji izvode pokret u zglobu i pružaju mu stabilnost moraju biti jaki da bi zglob bio stabilan. Stabilan zglob je onaj koji okružuju jaki mišići.

Mobilnost zgloba zavisi od anatomske strukture i razgibanosti mišića koji ga okružuju. Da bi zglob bio mobilan, mišići koji ga okružuju moraju biti dobro razgibani.

Kada se serijom testova uoči deficit u stabilnosti određenog zgloba neophodno je jačati mišiće oko njega i mišiće stabilizatore. Ako zglob gubi na mobilnosti potrebno je raditi vežbe istezanja mišića oko zgloba kako bi se stepen mobilnosti povećao. S tim u vezi bitno je istaći da ne treba pojedinačno jačati jedan po jedan mišić, već zajedno celu mišičnu grupu. Npr. kada je lopatica nedovoljno stabilna neophodno je jačati gotovo sve mišiće gornjeg dela leđa koji joj pružaju stabilnost, i to vežbama u kojima se opterećanje privlači ka sebi. Takođe, ako se uoči deficit u mobilnosti nekog zgloba potrebno je istovremeno istezati celu mišićnu grupu. Npr. ako su kukovi nedovoljno razgibani u sagitalnoj ravni (pokreti napred – nazad) dobro je istezati sve pregibače kuka i sve opružače kuka.

Šta se dešava kada je jedan zglob nedovoljno stabilan? Susedni zglobovi moraju kompenzatorno da obezbede stabilnost, što ujedno znači da gube na stabilnosti. Npr. ako je koleno nedovoljno stabilno, susedni zglobovi skočni zglob i kukovi gube na stabilnosti, a moraju da je obezbede da bi se kretanje nastavilo.

Šta se dešava kada je jedan zglob nedovoljno mobilan? Susedni zglobovi kompenzatorno postaju mobilni. Npr. kada su kukovi nerazgibani, kolena i lumbalni deo kičmenog stuba gube na stabilnosti.

Da li to znači da stabilni zglobovi nisu mobilni i da mobilni zglobovi ne mogu biti stabilni? Svi zglobovi moraju da poseduju obe karakteristike i stabilnost i mobilnost. Ali razlika je u stepenu mobilnosti tj. stabilnosti. Ove dve karakteristike (osobine) su na dva različita kraja kontinuuma. I svi se zglobovi nalaze između te dve krajnosti. Stabilni zglobovi su bliži jednoj krajnosti, a mobilni zglobovi drugoj.

Mišići oko zgloba ramena treba pre svega da budu veoma razglibani, a tek onda jaki. Isto važi i za ostale zglobove koji bi trebali da budu mobilni. S druge strane mišići trupa treba primarno da budu jaki da bi obezbedili stabilnost lumbalnom delu kičme, a tek onda razgibani. Identičan princip važi i za zglob kolena, lakta, polupokretne zglobove stopala i šake.

Za bolje poznavaoce Joint by joint pristupa za kraj sam ostavio još detaljniju podelu (izvor charlieweingroff.com)

upper cervical spine – mobility
lower cervical spine– stability
thoracic spine – mobility
lumbar spine – stability

scapula – stability
gleno-humeral – mobility
elbow – stability
wrist – mobility

hip – mobility
knee – stability
ankle – mobility
midfoot – stability
big toe – mobility

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

TopGym ima novi sajt: topgym.rs

Nova web stranica Fitnes studia TOP GYM otvara se klikom na topgym.rs. Top Gym već oko pola godine ima svoj sajt, ali tek sada izgleda dovoljno reprezentativno da bi se o njemu pričalo. Dosadašnja forma sajta nije bila vizuelno i estetski zadovoljavajuća, te je promena bila krajnje neophodna.

Sada na sajtu Top Gym-a možete dobiti informacije o:

  • Sistemu i filozofiji rada,
  • Trenažnim programima,
  • Trenerima,
  • Načinu i vrsti testiranja koje radimo sa klijentima, sve u cilju praćenja nihovog napretka,
  • I sve bitne vesti o radu Top Gym-a koje ćemo objavljivati u kategotiji NOVOSTI.

Galerija slika i Novosti su dve nove kategorije koje nisu postojale na satju do sada. I dalje se trudimo da svoj rad unapredimo na svim poljima. Nadam se da će vam se novi dizajn sajta svideti, da će poseta biti mnogo, a time i vežbača koji trenitaju u Fitnes studiu TOP GYM.

Pogledajte… www.topgym.rs

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Organizacija treninga u teretani (III deo)

Ako ste već odlučili da vežbe radite set za setom a ne jednu po jednu, morate znati da nije svejedno koje dve vežbe čine jedan set. Uticaj jedne vežbe na drugu može biti pozitivan, negativan ili pak neutralan. Pored toga jedna kombinacija vežbi zahteva duži period odmora u odnosu na drugu kombinaciju, a samim tim i ukupno trajanje treninga se produžava.

OSNOVNA PRAVILA

-Najbolje je kombinovati vežbu za mišiće nogu sa vežbom za gornji deo tela. U kombinaciji vežbi za različite mišićne grupe, ostaje dovoljno vremena da se jedna grupa mišića potpuno domori dok se izvodi druga vežba. Kada se npr. čučanj radi u kombinaciji sa sklekovima, sve dok se radi čučanj mišići ruku i ramenog pojasa se odmaraju i posle kratke pauze je moguće krenuti sa serijom sklekova.

-Ako se vežbe za gornji deo tela kombinuju sa vežbama za mišiće nogu predlog je da se vežbe iz grupe horizontalnih i vertikalnih POVLAČENJA naizmenično rade sa vežbama u kojima dominira kvadriceps (knee doninant exercises). Dok se vežbe iz grupe horizontalnih i vertikalnih GURANJA rade sa vežbama u kojima dominiraju gluteusi i mišići zadnje lože (hip doninant exercises). Detalje o podeli vežbi u grupe možete naći klikom na ovaj link. Dobra kombinacija je zglbovi + iskoraci, kao i podizanje kukova ležeći na leđima + vertikalni potisak sa bućicama.

-Ukoliko ste se opredelili da na treningu radite vežbe samo za mišiće nogu najbolje je da se kombinuju vežbe koje angažuju različite mišićne grupe. I kombinacija vežbi na dve noge sa vežbama na jednoj. U vežbama na jednoj nozi mišići stabilizatori kuka se brzo zamaraju i neophodno ih je rasteretiti tokom bilateralnih vežbi.

-Kada se rade vežbe samo za gornji deo tela potrebno je vežbe povlačenja raditi naizmenično sa vežbama guranja. I to posebno horizontalna povlačenja sa vertikalnim guranjem i horizontalna guranja sa vertikalnim povlačenjem. U tom slučaju ostaje dovoljno vremena za odmor, jer ni jedna mišićna grupa ne učestvuje dominantno u obe vrste vežbi.

-Vežbači koji žele da treningom povećaju mišićnu masu treba da kombinuju vežbe povlačenja sa vežbama guranja u istoj ravni. To je poželjno jer jedna mišićna grupa tokom jedne vežbe učestvuje kao agonista – izvodi pokret, a u drugoj vežbi kao antagonista – usporava i kontroliše pokret. Rezultat toga je duži rad i kraća pauza što je neophodno u treningu sa ciljem povećanja mišićne mase.

-Kod gojaznih i starijih klijenata koji imaju problem sa ustajanjem i spuštanjem u parter, bolje je izabrati vežbe koje se rade ili stojeći ili u parteru. Veoma im je zamorno da posle svake serije ustaju i spuštaju se, i gubi se puno vremena.

-U treningu sportista neophodno je radtiti na razvoju sile. Preduslov za to je mali broj ponavljanja sa velikim opterećenjem. Kada se rade vežbe sa maksimalnim opterećenjem, neophodno je da pauza između serija bude dugačka a vežbe koje treba kombinovati u ovom slučaju su pomoćne vežbe za male mišićne grupe sa minimalnim opterećenjem ili samo vežbe dinamičkog istezanja.

-Kada se jedna vežba izvodi sa maksimalnim ili submaksimalnim opterećenjem druga vežba mora biti za mišiće koji nisu učestvovali u pokretu kod prve vežbe i opterećenje mora biti malo. Druga vežba u ovakvm slučajevima može biti neka od vežbi za snagu trupa.

-Vežbe za jačanje mišića trupa treba raditi na kraju treninga i najbolje je kombinovati statičke sa dinamičkim vežbama. Ove vežbe se mogu raditi na kraju treninga jer ne zahtevaju visok nivo razdražljivosti centralnog nervnog sistema (CNS), koji je na kraju treninga iscrpljen.

-Potrebno je voditi računa da se prilikom izvođenja obe vežbe u rukama ne drži veliko opterećenje jer se mišići podlakta brzo zamaraju, a potrebno im je dosta vremena za oporavak. Usled toga zamor mišića podlakta će predstavljati limitirajući faktor za izvođenje vežbe (nemogućnost držanja tega), a ne zamor osnovnih mišićnih grupa.

Ovo su osnovna pravila koja je potrebno znati kada se pravi plani i program treninga. Bitno je napomenuti još da jedan set vežbo ne moraju da čine samo dve vežbe, već ih može biti 3 ili 4. Kada se rade vežbe koje angažuju velike mišićne grupe preporučuje se da se kombinuju dve vežbe jer iscrpljuju CNS. A male mišićne grupe mogu da se smenjuju u nizu sa nekoliko drugih vežbi, to isto važi i za mišiće trupa.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Organizacija treninga u teretani (II deo)

Sistem organizacije treninga u kome se dve vežbe rade naizmenično i čine set, mnogo je ekonomičniji što se moglo videti iz prethodnog posta (ovde). Dve vežbe čine jedan set. Vežba A1 i A2 se rade naizmenično i kada se urade sve predviđene serije prelazi se na sledeći set vežbi B1 i B2 itd. Postavlja se pitanje koje je vežbe najbolje raditi u paru da bi trenažni efekat bio najveći?

Pre nego što krenemo u obrazlaganje primera kako je vežbe najbolje uparivati potrebno je vežbe sortirati u određene kategorije. Vežbe snage se generalno mogu podeliti u sledeće grupe:

VEŽBE ZA JAČANJE GORNJEG DELA TELA:

-Horizontalna povlačenja – u ovu karegoriju se svrstavaju vežbe u kojima je opterećenje potrebno povlačiti ka sebi u visini grudnog koša. Mišići koji se jačaju ovom grupom vežbi su mišići leđa i biceps.

-Horizontalna guranja – suprotno od prethodne kategorije sada je potrebno opterećenje gurati od sebe, takođe u visini grudnog koša. Mišići koji se jačaju ovim vežbama su grudni mišići i triceps.

-Vertikalna povlačenja – vežbe iz ove kategorije se rade tako što je opterećenje iznad glave i potrebno ga je približiti vertikalno do visine brade. Mišići najaktivniji ovim vežbama su mišići leđa i biceps.

-Vertikalna guranja – opterećenje se drži u visini brade i potiskuje se vertikalno u vis. Mišiči ramena i triceps su dominantno angažovani tokom ovih pokreta.

VEŽBE ZA JAČANJE DONJEG DELA TELA (NOGU):

-Pokreti u zglobu kolena – prilikom izvođenja vežbi iz ove kategotije pokreti se dominantno izvode u zglobu kolena, što znači da je butni mišić (kvadriceps) angažovan u najvećoj meri.

-Pokreti u zglobu kuka – kod vežbi iz ove grupe pokreti se izvode pre svega u zglobu kuka te se glutealni mišići i mišići zadnje lože jačaju ovim tipom vežbi.

VEŽBE ZA JAČANJE MIŠIĆA TRUPA:

-Statičke vežbe – mišići trupa su pre svega stabilizatori kičmenog stuba i njihovo jačanja treba sprovoditi prvensveno u statičkom (izometrijskom) režimu rada. Dužina mišića se ne menja, ali se povećava napetost u mišiću sa ciljem da se suprostave menjanju položaja tela. Svi mišići trupa su angažovani tokom izvođenja vežbe, pod tim se podrazumevaju mišići sa prednje, zadnje i bočnih strana kičemnog stuba.

-Dinamičke vežbe – pored stabilizacione uloge mišići trupa imaju funkciju u pokretima kičmenog stuba, zato je potrebno jačati ih i na ovakav način. U zavisnosti od položaja tela zavisi i stepen aktivacije mišića trupa sa prednje, zadnje ili bočnih strana.

Sve vežbe snage koje ste ikada videli ili radili se mogu svrstati u gore pomenute kategorije. Sem npr. trzaj i nabačaj su kompleksne vežbe u kojima učestvuju mišići celog tela te ih nije moguće parcijalno analizirati. Kada je jasno kojim se vežbama ili vrstom pokreta jačaju koji mišići mnogo je lakše formirati parove vežbi kako jedna nebi imala negativan uticaj na izvođenje druge vežbe.

U trećem delu biće navedeni primeri kombinacije vežbi koje su najučinkovitije.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Organizacija treninga u teretani

Trening u teretani najčešće traje između 60 i 90 minuta. Kako je za predviđeni vremenski period najbolje organizovati trening da bi se uradile sve vežbe određene planom treniranja. Dva su osnovna načina organizacije treninga u teretani koja želim da predstavim i subjektivno potpuno favorizujem jedan od njih.

Predpostavimo da je planom treninga predviđeno da se uradi 8 vežbi za različite mišićne grupe. Svaka vežba se radi u 4 serije od po 10 ponavljanja u seriji. I između svake vežbe je neophodno napraviti pauzu koja traje 3 minuta. Koliko je vremena potrebno da se uradi ovaj trening?

Vreme predviđeno za zagrevanje obično traje 10 – 15 minuta, dok je period potreban za vežbe istezanja na samom kraju 5 – 10 minuta. Ako je ukupno vreme treninga npr. 75 minuta od čega treba oduzeti 20 minuta za zagrevanje i istezanja, preostaje 55 minuta za glavni deo treninga tokom kojeg treba uraditi 8 vežbi.

PRIMER BR. 1

Ako bi se vežbe radile po sistemu – kada se urade sve 4 serije jedne vežbe prelazi se na sledeću vežbu trajanje glavnog dela treniga iznosilo bi 85 minuta.

Vreme potrebno za jednu seriju od 10 ponavljanja je oko 30 sekundi. Kada se 30 sec. pomnoži sa 4 (serije) i na to dodaju 3 pauze od po 2 minuta koliko je neophodno za odmor između serija, to iznosi ukupno 8 minuta za jednu vežbu. 8 vežbi pomnoženo sa 8 minuta koliko je potrebno za svaku iznosi 64 minuta + pauze od po 3 minuta između svake su ukupno 21 minut, što svega iznosi 85 minuta.

PRIMER BR. 2

Kada bi se vežbe uradile u setovima, tj u paru po dve vežbe, vreme za glavni deo treninga bilo bi kraće. Jedan set čine dve vežbe koje se rade naizmenično. Kada se uradi prvi set vežbi prelazi se na sledeći set, odnosno sledeće dve vežbe.

Vreme za jednu seriju od 30 sekundi se sada množi sa 8 (dve vežbe po 4 serije) i na to dodaju 7 pauza koje sada mogu biti kraće i traju 1 minut, to iznosi 11 minuta za jedan set vežbi. 4 seta u trajanju po 11 minuta sa 3 pauze od po 3 minuta, ukupno uznosi 53 minuta.

VREME TRAJANJA TRENINGA SE SMANJUJE ZA 32 MINUTA.

Velika razlika u trajanju treninga se dobija na osnovu skraćenja pauza između serija. Kada se radi samo jedna vežba potrebno je više vremena da se jedna mišićna grupa odmori kako bi se radila ista vežba u kojoj su isti mišići uključeni u rad. S druge srtane ako se naizmenično rade dve vežbe pauze mogu biti kraće jer se jedna mišićna grupa odmara, dok se izvodi druga vežba u kojoj ti isti mišići NE učestvuju. Tako da je ukupno vreme odmora za jednu mišićnu grupu:

1 min. (pauza) + 30 sec. (druga vežbe – drugi mišići rade) + 1 min. (pauza) = 2.5 min.

Sistem organizacije treninga u primeru br. 2 je neuporedivo ekonomičniji sa aspekta vremena, a efekti treninga nisu niukom pogledu manji.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Ženske vežbe u teretani

Koje su to ženske vežbe koje daju najbolje trenažne rezultate? Podela vežbi na ženske i muške je totalna GLUPOST. Niti postoje ženske vežbe niti postoje muške. Niti ta podela ima smisla. Muško i žensko telo je veoma slično i trenažne metode i sredstva (vežbe) su za muškarce i žene potpuno identična.

Razlika u treningu žena i muškaraca može da bude u:

  • Izboru trenažnih metoda. Muškarci žele da postignu veću mišićnu masu te je potrebno da treniraju na jedan način, dok žene suprotno ne žele da im se poveća mišićna masa i zato treba da primenjuju drugačije trenažne metode.
  • Visini opterećenje. Muškarci je raditi vežbe sa većim opterećenjem nego žene.
  • Obimu rada. Količina rada koja se može izraziti kroz broj treninga, broj serija ili trajanje treninga kod muškaraca je najčešće veća nego kod žena.
  • Trajanju pauze. Pauze između serija kod muškaraca su duže nego kod žena jer imaju veću mišićnu masu i vežbaju sa većim opterećenjima što zahteva dužu pauzu da bi se mišićno i nervno tkivo bolje oporavilo za narednu seriju.

Na osnovu svega ovoga trening muškaraca i žena treba da se razlikuje, ali na osnovu izbora vežbi ne. Ako su iskoraci vežba kojom se jačaju svi opružači nogu i stabilizatori kuka kod muškaraca, ti isti mišići rade i kod žena. I tu nema nikakve razlike.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Potisak iza glave – vežba kojom možeš uništiti rame

Jačanje mišića ramena nezaobilazni je deo treninga rekreativaca koji gotovo svakonevno vežbaju u teretani. Izbor vežbi kojima se mogu jačati mišići ramena je veliki. Ali se stalno izmišljaju nove kombinacije vežbi kojima bi se razbila monotonija u treningu. Jedna od osnovnih vežbi koja se radi sa ciljem jačanja mišića ramena je POTISAK IZA GLAVE.

Tehnika izvođenja je veoma prosta, šipka se podiže i spušta vertikano iza glave. Iz pozicije kada je šipka iza vrata pa sve do iznad glave kada su ruke potpuno ispružene.

Problem koji može nastati kontinuiranim izvođenjem ove vežbe je oštećanje mišića stabilizatora ramena i zglobne čaure zgloba ramena. Rizik za nastanak ovih povreda su krajnje amplitude pokreta abdukcije i spoljašnje rotacije u zglobu ramena u kojima se nalazi kost nadlakta tokom izvođenja vežbe, posebno u donjoj poziciji. Ova pozicija je potpuno neprirodna za držanje tereta jer se u svakodnevnom životu gotovo nikada teret ne drži iza glave da bi se sa njime nešto radilo. Npr kada hoćete da podignete kutiju i postavite je na visoku policu, kutiju ćete držati ispred sebe i podići je na neophodnu visinu. Nikada se kutije neće držati iza glave i tako podizati na visinu. Baš u tim pozicijama mišići stabilizatori ramena ne mogu dobro da kontrolišu i stabilizuju pozicije kosti nadlakta i rizik od nastanka povreda je veliki.

Ova vežba je potpuno neadekvatna za rad sa sportistima, jer je u radu sa njima često potrebno sa opterećenjem raditi vežbe slične pokretima u samoj igri. Potisak iza glave nije ni približno sličan pokretima ni u jednom sportu, te nema potrebe jačati mišiće ramena na ovaj način, rizikujući još nastanak povrede.

Osnovna vežba kojom je najefikasnije moguće jačati mišiće ramena je POTISAK ISPRED GLAVE. Pri izvođenju ove vežbe neuporedivo bolje se može kontrolisati položaj ramena a samim tim i šipke i pokret je mnogo sličniji pokretima iz svakodnevnog života. Posebno je bitno napomenuti da su efekti rada na razvoj sile ili snage identični onima koji se dobijaju izvođenjem potiska iza glave. I potpuno je besmisleno razmišljati da se pozicijom šipke ispred glave jača jedan deo mišića, a postavljanjem u poziciju iza glave jača samo drugi deo jednog istog mišića. Jer ako je ceo mišić inervisan jednim spletom nerava, nemoguće je da se impulsi iz mozga dok se radi jedna vežba šalju u samo jedan deo mišića a u drugi ne.

Nemogućnost stabilizacije šipke od strane mišića stabilizatora ramena tokom izvođenja potiska iza glave primetna je u praksi. Zato se vežbači odlučuju da ovu vežbu rade na Smith mašini. Izvođenje ove vežbe pomoću Smith mašine pruža veći stepen stabilnosti, a time omogućava vežbanje sa većim opterećenjem. Na ovaj način se obozbeđuje stabilnost od strane mašine ali ne i od strane mišića čija je to osnovna funkcija.

Osobe koje imaju krivu kičmu posebno mogu imati problem sa vežbama u kojima je potrebno podići teret iznad glave, jer im je mobilnost lopatica smanjena a time i pokretljivost zgloba ramena.

Nije svaka vežba idealna za svaku osobu.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Adaptacija na trening

Ljudsko telo je složen sistem koji ima veoma veliku moć adaptacije. Što je telo mlađe, kapaciteti adaptacije su veći. Kako trening utiče na stanje organizma? Trening je stres na koji se organizam iznova adaptira. Jedna od karakteristika talenta je i adaptabilni kapacitet sportiste. Gimnastičar koji brže može da nauči nove pokrete i izvodi ih stalno tehnički pravilno bolji je od onog kojem treba više vremena da se adaptira na nove zadatke. Olimpijski dizač tegova koji je sposobniji da se prilagodi većim trenažnim opterećenjima pokazuje bolje rezultate od drugih koji to nisu sposobni. Proces adaptacije se može odvijati na različite načine, na primer ovako.

Osoba A rekreativno trenira u teretani i trener je zadao zadatak da se istrči deonica od 1 km. Osoba A u datom trenutku to ne može da izvede, ali nakon 10 treninga organizam osobe A se adaptirao na takvu vrstu aktivnosti i sada je trčanje u kontinuitetu 1 km sasvim izvodljivo. Mišićno – zglobni i kardio – respiratorni sistemi su se prilagodili na povećane zahteve mišića tokom rada. To ne znači da će osoba A nakon dve godine treniranja moći u kontinuitetu na trči 200 km, jer adaptacioni kapaciteti nisu tako veliki da bi se telo moglo pilagoditi – adaptirati na takvu vrstu aktivnosti.

Osoba B ima dvanaest godina i počinje da trenira boks. Na svakom sledećem treningu uči i usavršava osnovne udarce. U mozgu se stvaraju motorni putevi koji omogućavaju da se pokreti uvežbavani na treningu izvode i na takmičenju. Telo se adaptiralo da izvodi uvek identičan tehnički pravilan udarac. Stepen uspešnosti mladog boksera zavisiće i od sposobnosti da pravilnu tehniku udaraca izvodi pod različitim otežavajućim okolnostima: umor, psihološki pritisak, različiti stilovi protivnika… Sportista koji uspe da pod otežanim okolnostima zadrži visok stepen tehničke izvedbe postizaće bolje rezultate na takmičenjima. 

Osoba C je sportista koji ne ostvaruje najbolje rezultate kada je pod pritiskom. Kada se trening organizuje tako da se specifične kretnje tog sporta izvode pod psihološkim pritiskom iz treninga u trening, sportista će se adaptirati na takve okolnosti i na takmičenju će pružati bolje rezultate. To ne mora da znači da će u potunosti da savlada strah. Možda hoće ako uspe da se adaptira na visok nivo pritiska koji prati velika takmičenja, a možda će samo delimično tj. pružaće dobre rezultate na manje važnim takmičenjima dok će trofeji sa najbitnijih ostati nedostižni.

Šta navedenim primerima hoću da pokažem?

Način na koji igra sportska ekipa ili sportista u pojedinačnom sportu UVEK  je odraz načina treniranja. Pojedinac ili ekipa se UVEK adaptiraju na vežbe koje se rade na treningu i naravno to pokazuju na takmičenju. Ako vam izgleda da košarkaši ekipe A sporo prenose loptu sa svoje polovine terana na protivničku, naravno da tako sporo to rade i na treningu ili pak taj deo igre ne rade na treningu te onda igrači igraju kako im je najlakše. Da kojim slučajem trener na treningu insistira na brzom prenosu lopte sigurno bi igrači to na utakmici i radili, gotovo po automatizmu.

Ako ste trener nemožete od sportista očekivati da urade ono što nije uvežbano na treningu. I to ne samo uvežbavano već adekvatan broj puta izvedeno kako bi se zahtevana kretnja izvodila i na takmičenju kao motorički obrazac. To isto važi i za rekreativce koji vam kažu da treniraju 4-5 puta nedeljno a imaju bar 15-20 kg više telesne težine nego što bi trebalo. Jasno je da negde greše, ili im je trening loš ili je stil života takav da fizički izgled upravo odražava način na koji se hrane, kreću, obavljaju posao, spavaju itd.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.