Zašto ne treba nositi steznike za skočni zglob

Povrede skočnog zgloba su česte. Najčešća povreda izvrnuće zgloba na spoljašnju stranu. Posledice izvrnuća su povreda ligamanata koji se nalaze sa spoljašnje strane zgloba. U lakšim slučajevima dolazi do nategnuća ligamenata dok u težim slučajevima ligamenti pucaju.

Nakon što se povreda sanira sportisti najčešće nose steznike za skočni zglob sa ciljem bolje stabilizacije zgloba. Mnogi se odlučuju za nošenje steznika samo zbog osećaja sigurnosti, jer je povreda koju su imali bila bolna ili traumatična.

Nekoliko je razloga zašto ne treba nositi steznik za skočni zglob:

  1. Smanjen opseg pokreta u skočnom zglobu kompenzatorno dovodi do potrebe za povećanim amplitudama pokreta u zglobu kolena, koje tako trpi veća opterećenja. Nedovoljnom pokretljivošću skočnog zgloba narušava se stabilnost kolena i povećava rizik od pojave bola u prednjem delu kolena i povrede prednjih ukrštenih ligamenata.
  2. Stabilnost skočnom zglobu treba da pružaju mišići stopala, potkolenice i mišići oko zgloba kuka, a ne pasivni stabilizator kao što je steznik. Posledica toga je smanjena aktivnost mišića stabilizatora i narušavanje međumišićne koordinacije.
  3. U stopalu i skočnom zglobu se nalazi veliki broj proprioreceptora. Proprioreceptori imaju ulogu u prikupljanju informacija o položaju delova tela i promenama položaja. Obzirom da se nalaze u predelu stopala bitni su u održavanju ravnoteže celog tela. Kada steznik pomaže u stabilizaciji skočnog zgloba proprioreceptori su onemogućeni da adekvatno odrede položaj segmenata tela a time i potrebu za uključivanjem u rad pojedinih mišića.

Nakon perioda rehabilitacije od povrede skočnog zgloba sportista treba da nastavi sa treningom bez nošenja steznika, ukoliko to nije moguće rehabilitaciju treba nastaviti jer povreda nije u potpunosti sanirana.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Plan treninga u teretani

Dugogodišnji vežbači u teretanama se mogu klasifikovati u dve kategorije sa aspekta sistema vežbanja:

  1. U prvoj brojnijoj grupi su vežbači koji svaki trening u teretani nasumično rade vežbe koje smatraju da bi tog dana bile najpogodnije za njih. Dok već sledeći trening rade takođe nasumično drugi spektar vežbi i tako u nedogled svaki trening potpuno drugačiji program vežbanja.
  2. Drugu kategoriju vežbača čine oni sa programom vežbanja koji su sami osmislili ili im je napisao trener i taj program rada sprovode čitavu godinu pa čak i duže.

Ni jedna ni druga krajnost nisu dobre. Čestom promenom programa treninga mišići se stižu da se adaptiraju na trenažne stimuluse od prethodnog treninga jer su već na sledećem treningu podstaknuti na adaptaciju na neku drugu vežbu ili kompleks vežbi. S druge strane svaki program vežbanja koliko god da je dobar ima svoja ograničenja. To znači da se ceo lokomotorni i nervni sistem adaptiraju na određeni program vežbanja u potpunosti posle 4 do 8 nedelja i neophodno je program vežbanja promeniti posle tog perioda. Ukoliko se jedan isti način treninga sprovodi dug vremenski period npr. 6 meseci dolazi do stagnacije ili platoa u napretku jer je telu potreban novi stimulus na koji bi se prilagođavao. Posle 4 do 8 nedelja program treninga makar bio i najbolji i najefikasniji iscrpi adaptacione kapacitete organizma te je potrebno krenuti sa izvođenjem novih vežbi kako bi se telo ponovo pobudilo i adekvatno reagovalo na nove trenažne stimuluse.

Zbog pomenutih adaptacionih mehanizama organizna neophodno je program treninga u teretani menjati na svakih 4 do 8 nedelja. Ukoliko se program sprovodi duže ljudsko telo ne može adekvatno da odgovori na trenažna opterećenja. Da li će se program sprovoditi samo 4 ili celih 8 sedmica zavisi od mnogih faktora:

-Trenažnog iskustva,

-Biološke starosti,

-Pola,

-Broja treninga u toku jedne sedmice,

-Individualnih karakteristika vežbača,

-Brzine kojom se osoba adaptira na nova trenažna opterećenja,

-Trenažnog perioda (kod sportista),

-Broja utakmica (kod sportista)…

Ukoliko vredno trenirate a ne uočavate željene rezultate, sigurno negde grešite. Zapitajte se u čemu je problem, ili se konsultujte sa stručnom osobom koja vam može dati jasne smernice kako unaprediti kvalitet treninga.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Zašto te bole ledja kada radiš trbušnjake?

Prilikom izvođenja vežbi za jačanje trbušnih mišića koje se rade ležeći na leđima sa podizanjem nogu, kod nekih osoba se javlja bol u predelu leđa. Objašnjenje za pojavu bola u predelu leđa nije lako dati jer se pokreti izvode u zglobu kuka i nebi trebali da iritiraju nerve i mišiće u predelu donjeg dela leđa.

Krivac za pojavu bola u ovim pozicijama je mišić koji se zove Psoas major. Paradoks u funkciji ovog mišića je taj da vrši pokrete pregibanja (flexije) i opružanja (extenzije) donjeg dela kičmenog stuba. To je jedini za sada poznati mišić koji izvodi pokrete u jednom zglobu (ili grupi zglobova kao što je donji deo kičmenog stuba) u jednoj ravni ali u dva različita smera.

Gornja vlakna mišića se pripajaju na bočnim stranama pršljenova i izvode extenziju gornjeg dela lumbalnih diskusa. Dok donja vlakna istog mišića se pripajaju sa prednje strane pršljenova i vrše flexiju donjeg dela lumbalnih diskusa.

Pored svega toga psoas major ima ulogu u stabilizaciji kičme. On je posturalni mišić koji ima dominantno spora mišićna vlakna i pruža stabilnost kičmenom stubu sa prednje i bočnih strana. Kada se rade gore pomenute vežbe menja se ugao pod kojim mišić ispoljava silu.

Ako su noge u donjoj poziciji na nekoliko centimetara od podloge psoas major istovremeno vrši stabilizaciju donjeg dela kičme i pregibanje u zglobu kuka. Krak sile mišića je mali i gornji pripoj mišića koji se nalazi kao što sam napomenuo na kičmenim pršljenovima se pomeraju nadole poraveći krivinu u donjem delu leđa, što kod pojedninih osoba stvara bol. Kada se noge podignu u višu poziciji krak sile mišića se povećava i lakše mu je da stabilizuje kičmi i istovremeno povlači noge nagore.

Ukoliko izvođenje ove vežbe stvara bol ne treba je raditi. To ne znači da je ta vežba loša, već da za određene osobe može biti štetna. Potrebno je pre toga ojačati i ostale stabilizatore donjeg dela kičme koji će zajedno sa psoasom adekvatno stabilizovati kičmeni stub kada su natkolenice u položaju flexije. U tom slučaju se stabilnost lumbalnog dela kičme neće narušiti dok se izvode pokreti u zglobu kuka.

Vežba kao takva nije loša i treba je raditi, ali nije prikladna za osobe sa slabim mišićima trupa.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Da li je trener glavni krivac za povrede sportista?

Uzroci povreda u sportu su mnogobrojni. Najčešće ne postoji samo jedan razlog za nastanak povrede, već je to zajednički zbir nepovoljnih faktora koji se manifestuju tokom određenog vremenskog perioda. Razlog za nastanak povrede može biti manjak motivacije sportiste koji može biti posledica vantrenažnih faktora kao što su neisplaćene premije, porodični problemi, promena mesta stanovanja itd. U tom slučaju manje motivisan sportista koji se takmiči ili trenira sa maksimalno motivisanim protivnikom rizikuje nastanak povrede jer je koncentracija na nižem nivou od neophodne.

Kada se u jednoj ekipi nekoliko igrača povredi u kratkom vremenskom periodu sigurno postoji problem u organizaciji treninga, a ukoliko igrači imaju slične vrste povreda jasno je da se prave očigledni propusti u određivanju opterećenja u treningu.

Takva situacija je upravo u košarkaškom klubu Partizan.

Duško Vujošević je odličan trener i to je dokazao mnogo puta, ali u situaciji u kojoj se nalazi trenutno mora da snosi potpunu odgovornost za zdravstveno stanje ekipe. Takođe, on je birao stručni štab koji se zajedno sa njih bavi fizičkom pripremljenošću igrača. Interesantno je napomenuti da su igrači Partizana i u prethodnim sezonama imali sličan broj utakmica i učestvovali u nekoliko takmičenja istovremeno, ali nikada igrači nisu bili ovoliko povređeni.

Krenimo od analize povreda. Tri košarkaša Partizana su povredili prednje ukrštene ligamente kolena u periodu od 6 meseci. Glavni razlog povrede ovog tipa je veliko trenažno opterećenje, pre svega veliki obim rada. Manjak kvalitetnih i talentovanih igrača se ne može uvek nadoknaditi velikim brojem treninga, ovo je potvrda toga. Ne želim da sumnjam u visok nivo fizičke pripremljenosti igrača što je drugi razlog povrede prednjih ukrštenih ligamanata kolena, te se može zaključiti da su trenažna opterećenja kojima su bili izloženi igrači na granici adaprabilnih mahanizama ljudskog tela, na koja u jednom trenutku nisu mogli da se adaptiraju i došlo je do povrede.

Određivanjem trenažnih opterećenja se ne bavi samo glavni trener već ceo stručni štab na čelu sa njim koji donosi konačne odluke. Kao što sam napomenuo igrači se prethodnih sezona nisu povređivali u ovoj meri kao ove sezone iako je trener gotovo svih sezona bio Duško Vujošević. Ali menjali su se kondicioni treneri. Kada glavni trener insistira na velikom obimu rada kondicioni trener mora da se prilagođava svoj deo posla tom režimu i na vreme prepozna objektivne znake premora i pretreniranosti kod pojedinih igrača, kako nebi došlo do povreda i velikih oscilacija u sportskoj formi. Ukoliko se trening ne prilagođava nivou treniranosti igrača koji trpe najveća trenažno – takmičarska opterećenja rizik od povrede se povećava.

Očigledno stručni štab na čelu sa glavni trenerom ne prepoznaju objektivne znake zamora kod igrača i ne koriguju trenažna opterećenja na vreme. Prethodnih godina to su radili gotovo odlično i broj povređenih igrača je bio minimalan, uz napomenu da su to uglavnom bile lakše povrede koje su zahtevale oporavak od nekoliko nedelja, a ne nekoliko meseci.

Glavni trener ima najveće zasluge kada se postužu dobri rezultati i isto tako najveću odgovornost kada je pola ekipe povređeno.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Vežba koju je lakše raditi sa tegovima nego bez

Verovali ili ne postoji i vežba koju je lakše raditi sa tegom nego samo sa težinom sopstvenog tela. Teško je razumeti kako je se sa dodavanjem opterećenja može olakšati izvođenje neke vežbe. Vežba koju je lakše raditi sa tegovima nego bez njih je ČUČANJ NA JEDNOJ NOZI.

Čučanj na jednoj nozi se može raditi na nekoliko različitih načina i predstavlja odličnu vežbu za jačanje svih mišića opružača nogu i stabilizatora kuka i kolena. Kada kažem SVIH opružača nogu upravo to i mislim – gluteusi, kvadriceps, sva 3 mišića zadnje lože buta, aduktori su takođe pomoćni opružači kuka. Pored toga SVI stabilizatori kuka su aktivni jer učestvuju u održavanju ravnoteže u sve tri ravni (sagitalna, frontalna, transverzalna).

Kada se radi čučanj na jednoj nozi tokom faze spuštanja težište tela se pomera unazad, jer stopalo mora da ostane u potpunom kontaktu sa podlogom a karlica i kukovi se spuštaju dijagonalno unazad. Ukoliko se u rukama drže tegovi i ruke su ispružene unapred (u predručenje), tegovi predstavljaju kontra-težu težištu tela koje se pomera unazad. Tegovi su sa jedne strane klackalice a težište tela sa druge strane. Vežbu je lakše radti sa tegovima nego bez njih samo u slučaju da su tegovi težine 1 – 5 kg. U suprotnom težina tega predstavlja dodatni napor za sve mišiće nogu koji moraju da se izbore sa težinom tela + težinom tega.

Probajte, iznenadićete se koliko je lakše da se izvede pokret sa tegovima male težine nego bez tegova, kada je teže održati ravnotežni položaj.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

JOINT BY JOINT pristup treningu

Joint by joint (zglob po zglob) pristup treningu potruno je promenio moju percepciju o treningu snage. Začetnici ovog sistema treninranja su Gray Cook i Mike Boyle. Pomenuti autori su među najboljim i najpriznatijim stručnjacima u oblasti treninga snage i rehabilitacije na svetu.

Joint by joint pristup treningu se zasniva na principu da se svi pokretni zglobovi ljuskog tela mogu po svojoj anatomskoj građi i konstituciji svrstavaju u dve grupe. Jednu grupu zglobova čine oni u kojima je potrebno izvoditi velike amplitude pokreta – MOBILNI. I drugu grupu u kojoj su zglobovi koji bi trebali da budu jaki – STABILNI. U tabeli ispod su prikazani zglobovi i njihova klasifikacija.

Primetno je da se naizmenično duž celog tela smenjuju zglobovi koji su stablini sa onima koji su mobilni. Šta znači da jedan zglob bude stabilan ili mobilan?

Stabilnost zglobu pružaju pasivni i aktivni stabilizatori. Pasivni stabilizatori su zglobna čaura i ligamenti oko zgloba. Aktivni stabilizatori su mišići. Mišići koji izvode pokret u zglobu i pružaju mu stabilnost moraju biti jaki da bi zglob bio stabilan. Stabilan zglob je onaj koji okružuju jaki mišići.

Mobilnost zgloba zavisi od anatomske strukture i razgibanosti mišića koji ga okružuju. Da bi zglob bio mobilan, mišići koji ga okružuju moraju biti dobro razgibani.

Kada se serijom testova uoči deficit u stabilnosti određenog zgloba neophodno je jačati mišiće oko njega i mišiće stabilizatore. Ako zglob gubi na mobilnosti potrebno je raditi vežbe istezanja mišića oko zgloba kako bi se stepen mobilnosti povećao. S tim u vezi bitno je istaći da ne treba pojedinačno jačati jedan po jedan mišić, već zajedno celu mišičnu grupu. Npr. kada je lopatica nedovoljno stabilna neophodno je jačati gotovo sve mišiće gornjeg dela leđa koji joj pružaju stabilnost, i to vežbama u kojima se opterećanje privlači ka sebi. Takođe, ako se uoči deficit u mobilnosti nekog zgloba potrebno je istovremeno istezati celu mišićnu grupu. Npr. ako su kukovi nedovoljno razgibani u sagitalnoj ravni (pokreti napred – nazad) dobro je istezati sve pregibače kuka i sve opružače kuka.

Šta se dešava kada je jedan zglob nedovoljno stabilan? Susedni zglobovi moraju kompenzatorno da obezbede stabilnost, što ujedno znači da gube na stabilnosti. Npr. ako je koleno nedovoljno stabilno, susedni zglobovi skočni zglob i kukovi gube na stabilnosti, a moraju da je obezbede da bi se kretanje nastavilo.

Šta se dešava kada je jedan zglob nedovoljno mobilan? Susedni zglobovi kompenzatorno postaju mobilni. Npr. kada su kukovi nerazgibani, kolena i lumbalni deo kičmenog stuba gube na stabilnosti.

Da li to znači da stabilni zglobovi nisu mobilni i da mobilni zglobovi ne mogu biti stabilni? Svi zglobovi moraju da poseduju obe karakteristike i stabilnost i mobilnost. Ali razlika je u stepenu mobilnosti tj. stabilnosti. Ove dve karakteristike (osobine) su na dva različita kraja kontinuuma. I svi se zglobovi nalaze između te dve krajnosti. Stabilni zglobovi su bliži jednoj krajnosti, a mobilni zglobovi drugoj.

Mišići oko zgloba ramena treba pre svega da budu veoma razglibani, a tek onda jaki. Isto važi i za ostale zglobove koji bi trebali da budu mobilni. S druge strane mišići trupa treba primarno da budu jaki da bi obezbedili stabilnost lumbalnom delu kičme, a tek onda razgibani. Identičan princip važi i za zglob kolena, lakta, polupokretne zglobove stopala i šake.

Za bolje poznavaoce Joint by joint pristupa za kraj sam ostavio još detaljniju podelu (izvor charlieweingroff.com)

upper cervical spine – mobility
lower cervical spine– stability
thoracic spine – mobility
lumbar spine – stability

scapula – stability
gleno-humeral – mobility
elbow – stability
wrist – mobility

hip – mobility
knee – stability
ankle – mobility
midfoot – stability
big toe – mobility

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Možda te bole ledja jer loše treniraš?

Bol u donjem delu leđa je sve češća pojava. Osobe koje se malo kreću i sede dugo tokom radnog vremena žale se na konstantan bol, sevajući bol, teškoće pri podizanju tereta itd. Preporuka je pre svega počnite sa bavljenjem rekreacijom, razmrdajte mišiće koji su atrofirali jer se malo krećete. Ali nije svejedno kako vežbate.

Sve češće se srećem sa slučajevima u kojima se osobe sa bolom u donjem delu leđa žale da se i pored bavljenja fizičkim aktivnostima bol pojavljuje sporadično ili u kontinuitetu. Kada se jasnije sagleda način na koji se vežbanje sprovodi dolazi se do dva uzročnika problema.

  1. Nepravilna tehnika izvođenja vežbi za jačanje mišića glutealne regije i trupa,
  2. Neadekvatno istezanje mišića trupa.

Jedan od osnovnih razloga za pojavu bola u donjem delu leđa je slabost mišića trupa u kombinaciji sa loše razgibanim kukovima i slabim gluteusima. Slabi mišići trupa ne obezbeđuju adekvatnu stabilnost kičmenom stubu. Dok se loše razgibani kukovi i slabi gluteusi razlog zašto se pokreti rotacija ne izvode u zglobu kuka već u donjem (lumbalnom) delu kičmenog stuba, dodatno narušavajući stabilnost kičme. Kome je ovo već poznato zna i da je neophosno raditi vežbe snage za glutealnu regiju i mišiće trupa. NAJVAŽNIJE OD SVEGA JE DA SE TOKOM IZVOĐENJA VEŽBI KOJIMA SE JAČAJU OVE REGIJE POKRET NE ZAVRŠAVA EXTENZIJOM U LUMBALNOM DELU LEĐA. NEMOJTE SAVIJATI LEĐA NA KRAJU POKRETA.

Vežbe u kojima se izvodi pokret extenzije u zglobu kuka ne treba završavati extenzijom u donjem delu leđa, već jakom kontrakcijom glutealnih mišića (JAKIM STEZANJEM). Pored toga trbušnjaci kao vežba nisu idealan izbor u ovakvim situacijama, jer je potrebno eliminisati sve pokrete u donjem delu leđa. Zato su mnogo bolja opcija statičke vežbe – izdržaji.

Drugi problem koji se uočava u treningu je forsirano istezanje mišića mišića trupa i to pre svega trbušnih mišića. Pitanje koje se prvo treba postaviti je da li ih uopšte treba istezati, a drugo da li baš kao na slici ispod?

Osobe koje imaju bolove u donjem delu leđa ovom ili sličnim vežbama će samo pogoršati stanje. Zarad delimičnog rasterećenja trbušnih mišića donji (lumbalni) deo kičme se dovodi do krajnjih pozicaija extenzije, što može biti veoma štetno na kičmeni stub.

Generalno gledano sve krajnje pozicije u kojima se nalazi kičmeni stub (savijanje napred, nazad, na stranu, rotacije) predstavljaju rizične zone za povredu ili pršljenova ili međupršljenskih diskusa. Zato je neophodno izbegavati krajnje pozicije. A u tim pozicijama je kičma upravo kada se nepravilno rade vežbe, kada se rade klasični trbušnjaci i kada se radi istezanje na gore prikazan način.

Ako niste dovoljno vešti da trenirate sami, konsultujte se ili platite stručnog trenira koji svojim znanjem popraviti vaše zdravstveno stanje.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

TopGym ima novi sajt: topgym.rs

Nova web stranica Fitnes studia TOP GYM otvara se klikom na topgym.rs. Top Gym već oko pola godine ima svoj sajt, ali tek sada izgleda dovoljno reprezentativno da bi se o njemu pričalo. Dosadašnja forma sajta nije bila vizuelno i estetski zadovoljavajuća, te je promena bila krajnje neophodna.

Sada na sajtu Top Gym-a možete dobiti informacije o:

  • Sistemu i filozofiji rada,
  • Trenažnim programima,
  • Trenerima,
  • Načinu i vrsti testiranja koje radimo sa klijentima, sve u cilju praćenja nihovog napretka,
  • I sve bitne vesti o radu Top Gym-a koje ćemo objavljivati u kategotiji NOVOSTI.

Galerija slika i Novosti su dve nove kategorije koje nisu postojale na satju do sada. I dalje se trudimo da svoj rad unapredimo na svim poljima. Nadam se da će vam se novi dizajn sajta svideti, da će poseta biti mnogo, a time i vežbača koji trenitaju u Fitnes studiu TOP GYM.

Pogledajte… www.topgym.rs

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Može li sportista biti suviše razgiban?

U mnogim naučnim i istraživačkim radovima se može pročitati koliko je bitno da zglobovi mogu izvoditi pokreti velikih amplituda i koliko je važno da mišići budu razgibani. Sve je to bez sumnje tačno, a da li neko može biti suviše razgiban?

Mislim da može.

Mislim da može, ali u odnosu na sport kojim se bavi. Šta to znači? To znači da potreba za stepenom pokretljivostu i zglobovima nije ista za npr. gimnastičarku i rukometašicu. Gimnastičarka mora da ima veliki opseg pokreta u gotovo svim zglobovima, dok rukometašica mora biti jaka kako bi izdržala udarce i guranja u odbrani i napadu.

Zglob ne može biti i maksimalno mobilan i maksimalno stabilan u isto vreme. Te dve karakteristike su na dve suprotne strane kontinuuma. Ako je zglob veoma stabilan jasno je da ne može biti posebno pokretljiv.

Zato je za gimnastičarku mnogo bitnije da joj zglobovi budu pokretljivi, što znači da nisu stabilni i jaki, i da postoji velika verovatnoća da bi se povredila usled jakih udaraca. Za rukometašicu je bitno da bude jaka i stabilna kao i njeni zglobovi i mišići. Zato zglobovi ne mogu biti previše pokretljivi.

Šta to znači u kontekstu cele priče (teme)? Ako bi npr. rukometašicini zglobovi bili veoma pokretljivi, to bi značilo i deficit u stabilnosti i nju bi mogli smatrati suviše razgibanom u odnosu na sport kojim se bavi. Suviše razgibanom s jedne strane i nedovoljno jakom sa druge. To ne znači da bi ona mogla biti gimnastičarka i da može da izvodi pokrete iz gimnastike u punom obimu, već da je samo u odnosu na sport koji trenira suviše razgibana.

Velike amplitude pokreta ne moraju po pravilu da budu dobra stvar.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.

Organizacija treninga u teretani (III deo)

Ako ste već odlučili da vežbe radite set za setom a ne jednu po jednu, morate znati da nije svejedno koje dve vežbe čine jedan set. Uticaj jedne vežbe na drugu može biti pozitivan, negativan ili pak neutralan. Pored toga jedna kombinacija vežbi zahteva duži period odmora u odnosu na drugu kombinaciju, a samim tim i ukupno trajanje treninga se produžava.

OSNOVNA PRAVILA

-Najbolje je kombinovati vežbu za mišiće nogu sa vežbom za gornji deo tela. U kombinaciji vežbi za različite mišićne grupe, ostaje dovoljno vremena da se jedna grupa mišića potpuno domori dok se izvodi druga vežba. Kada se npr. čučanj radi u kombinaciji sa sklekovima, sve dok se radi čučanj mišići ruku i ramenog pojasa se odmaraju i posle kratke pauze je moguće krenuti sa serijom sklekova.

-Ako se vežbe za gornji deo tela kombinuju sa vežbama za mišiće nogu predlog je da se vežbe iz grupe horizontalnih i vertikalnih POVLAČENJA naizmenično rade sa vežbama u kojima dominira kvadriceps (knee doninant exercises). Dok se vežbe iz grupe horizontalnih i vertikalnih GURANJA rade sa vežbama u kojima dominiraju gluteusi i mišići zadnje lože (hip doninant exercises). Detalje o podeli vežbi u grupe možete naći klikom na ovaj link. Dobra kombinacija je zglbovi + iskoraci, kao i podizanje kukova ležeći na leđima + vertikalni potisak sa bućicama.

-Ukoliko ste se opredelili da na treningu radite vežbe samo za mišiće nogu najbolje je da se kombinuju vežbe koje angažuju različite mišićne grupe. I kombinacija vežbi na dve noge sa vežbama na jednoj. U vežbama na jednoj nozi mišići stabilizatori kuka se brzo zamaraju i neophodno ih je rasteretiti tokom bilateralnih vežbi.

-Kada se rade vežbe samo za gornji deo tela potrebno je vežbe povlačenja raditi naizmenično sa vežbama guranja. I to posebno horizontalna povlačenja sa vertikalnim guranjem i horizontalna guranja sa vertikalnim povlačenjem. U tom slučaju ostaje dovoljno vremena za odmor, jer ni jedna mišićna grupa ne učestvuje dominantno u obe vrste vežbi.

-Vežbači koji žele da treningom povećaju mišićnu masu treba da kombinuju vežbe povlačenja sa vežbama guranja u istoj ravni. To je poželjno jer jedna mišićna grupa tokom jedne vežbe učestvuje kao agonista – izvodi pokret, a u drugoj vežbi kao antagonista – usporava i kontroliše pokret. Rezultat toga je duži rad i kraća pauza što je neophodno u treningu sa ciljem povećanja mišićne mase.

-Kod gojaznih i starijih klijenata koji imaju problem sa ustajanjem i spuštanjem u parter, bolje je izabrati vežbe koje se rade ili stojeći ili u parteru. Veoma im je zamorno da posle svake serije ustaju i spuštaju se, i gubi se puno vremena.

-U treningu sportista neophodno je radtiti na razvoju sile. Preduslov za to je mali broj ponavljanja sa velikim opterećenjem. Kada se rade vežbe sa maksimalnim opterećenjem, neophodno je da pauza između serija bude dugačka a vežbe koje treba kombinovati u ovom slučaju su pomoćne vežbe za male mišićne grupe sa minimalnim opterećenjem ili samo vežbe dinamičkog istezanja.

-Kada se jedna vežba izvodi sa maksimalnim ili submaksimalnim opterećenjem druga vežba mora biti za mišiće koji nisu učestvovali u pokretu kod prve vežbe i opterećenje mora biti malo. Druga vežba u ovakvm slučajevima može biti neka od vežbi za snagu trupa.

-Vežbe za jačanje mišića trupa treba raditi na kraju treninga i najbolje je kombinovati statičke sa dinamičkim vežbama. Ove vežbe se mogu raditi na kraju treninga jer ne zahtevaju visok nivo razdražljivosti centralnog nervnog sistema (CNS), koji je na kraju treninga iscrpljen.

-Potrebno je voditi računa da se prilikom izvođenja obe vežbe u rukama ne drži veliko opterećenje jer se mišići podlakta brzo zamaraju, a potrebno im je dosta vremena za oporavak. Usled toga zamor mišića podlakta će predstavljati limitirajući faktor za izvođenje vežbe (nemogućnost držanja tega), a ne zamor osnovnih mišićnih grupa.

Ovo su osnovna pravila koja je potrebno znati kada se pravi plani i program treninga. Bitno je napomenuti još da jedan set vežbo ne moraju da čine samo dve vežbe, već ih može biti 3 ili 4. Kada se rade vežbe koje angažuju velike mišićne grupe preporučuje se da se kombinuju dve vežbe jer iscrpljuju CNS. A male mišićne grupe mogu da se smenjuju u nizu sa nekoliko drugih vežbi, to isto važi i za mišiće trupa.

Bojan

Sva prava zadržana. Nijedan deo ovog teksta se ne može samovoljno umnožavati bilo kakvim putem bez podnesene potvrde i dopusta od strane autora.